UMIROVLJENICI (76) KOJA JE NA PJEŠAČKOM PRIJELAZU PREGAZILA ŠESTOGODIŠNJEG DJEČAKA SMANJILI KAZNU Doznajemo što je napisala u pismu sucu
Štefanija Lindić (76), umirovljenica koja je krajem 2017. u centru Samobora nepažljivom vožnjom ugasila život šestogodišnjeg dječaka koji je preko pješačkog prijelaza s majkom i bratom prelazio ulicu, ušetala je 2. siječnja u remetinečki zatvor.
Naime, nakon što je Općinski sud u Novom Zagrebu prošle veljače osudio Lindić na četiri godine zatvora zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnom posljedicom iz nehaja, drugostupanjski Županijski sud u Slavonskom Brodu presudu je preinačio i smanjio.
Tako će 76-godišnjakinja iza rešetaka jedne od kaznionica, nakon što provede određeno vrijeme u remetinečkom Centru za dijagnostiku, provesti dvije i pol godine. Mora podmiriti i 20.000 kuna sudskih troškova, a kad izađe na slobodu, neće smjeti sjesti za volan pet godina.
Poginuli dječačić danas bi imao devet godina, a njegovoj majci pred kojom je okrivljena vozačica u sudnici na koljenima dopuzala te plačući molila za oprost, nikakva kazna nije dovoljna.
Sudac Stjepan Đurinec, koji je Lindić osudio na zatvor, u obrazloženju presude naveo je, između ostalog, da je “okrivljena djelo počinila sa svjesnim nehajem jer je bila svjesna da takvom vožnjom, dok se približava pješačkom prijelazu, može naletjeti na pješake koji stupaju na kolnik ili su već stupili na njega”, pritom ih rušeći kao čunjeve u kuglani. A upravo dječica su, dodao je sudac, “s punim povjerenjem u pratnji majke prelazila kolnik preko pješačkog koji se nalazi u centru Samobora, na ulici koja prolazi kroz pješačku zonu”.
“Kao olakotne okolnosti sud je uzeo u obzir njezinu neosuđivanost i činjenicu da je ovo izolirani eksces u životu okrivljene. Sam čim priznanja djela dolazi tek nakon što su provedeni dokazi, tako da je njezino priznanje krivnje i klečanje pred majkom djece na raspravi koja njezinu ispriku ne prihvaća očigledno rezultat manipulacije poboljšanjem položaja, a djelomično i zbog prisutnosti novinara na raspravi. To nije bilo iskreno priznanje krivnje jer da jest, ona bi odmah priznala.
Ni dob okrivljene nije olakotna okolnost jer je u trenutku nesreće bila tjelesno i psihički stabilna, a u kolikoj je mjeri ta nesreća utjecala na nju, govori i činjenica da je poslije i dalje vozila. Samim time treba snositi posljedice svoje vožnje i očiglednu precijenjenost svojih vozačkih sposobnosti”, stoji u obrazloženju presude.
Kao otežavajuću okolnost sud je naveo njezinu bezobzirnu vožnju dok se približavala pješačkom unatoč tome što je bila u granicama dozvoljene brzine.
– Kolika je cijena ljudskog života stradalog u prometu? I to djeteta starog samo šest godina – zapitao se sudac Đurinec, zaključivši da to pitanje, zapravo, nema odgovora. No, “sud u takvim slučajevima mora izraziti društvenu osudu koja će jačati povjerenje građana u pravni poredak, a koje je u našem društvu narušeno, pa se četiri godine zatvora sudskom vijeću učinilo primjereno. Inače, riječi kojima je na kraju presude okarakterizirana umirovljenica, da je nekritična, nerealna, sebična i neobjektivna, “natjerale” su Lindić da 20. ožujka 2019. uputi pismo sucu u kojem zaključuje da on “sigurno mirno ne spava”.
Iako je imala priliku na raspravi iznijeti detaljnu obranu i okolnosti nesreće, Lindić u pismu krivnju svaljuje i na majku preminulog dječaka te na samu nestašnu dječicu.
“Konačno sam došla malo k sebi nakon primitka Vaše presude. Žalosna sam i razočarana da se jedan sudac služi tako groznim i negativnim riječima prema osuđenom čovjeku. Nesreća se jednostavno dogodila. I na snimci se vidi da nisam samo ja kriva za nesreću.
“Smrtna osuda”
Na zebri nije bilo nikoga, a oni su dotrčali i tako smo zajedno stigli na isto mjesto. Dijete se istrgnulo bratu, brat mami i tako su došli pod moj auto. Jer da je ikoga bilo na zebri, ja bih refleksno kočila. (…) Od tog momenta više ne živim, već životarim. A vi me nazivate najpogrdnijim rječnikom. To ne pristaje jednom sucu. Navodno ste bili selski sudac i tako ste komunicirali s jadnim seljacima jer ste se osjećali superiornim. I taj vam je rječnik ostao u krvi”, napisala je osuđena Lindić sucu Đurinecu nakon zaprimljene pisane presude. Zasmetao ju je i dio da je plakanje i klečanje odglumila.
“Čovječe, pa vi nemate ni malo suosjećanja ni milosti. Zar vi ne znate da ako nema boli u srcu, nema ni suze u oku? Kako bih mogla onako plakati da se nisam tako osjećala, a vi kažete da je to bilo radi novinara. Ja sam duboko u vjeri. Ja se bojim Boga. I svaki dan plačem, a novinara nigdje. To što sam vozila auto nakon godine dana od prometne je zato što živimo na brijegu i do mene se ide šumom, a ja svaki dan u pola sedam želim ići na misu, pa sam se samo autom spuštala. (…) Život mi nije bio lak, a vi me smatrate najgorom osobom na svijetu. Osudili ste me na četiri godine. Za mene je to smrtna osuda.
U međuvremenu je njezin odvjetnik na nepravomoćnu presudu uložio žalbu, pa je krajem svibnja prošle godine viši sud kaznu smanjio smatrajući da je “kazna od četiri godine previsoko odmjerena”. Brodski Županijski sud navodi da su otegotne okolnosti precijenjene te da olakotne nisu u dovoljnoj mjeri uzete u obzir. Isti sud smatra i kako je pogrešno ocijenjeno da je vožnja okrivljene bila bezobzirna jer iz nalaza vještaka proizlazi da je Lindić pješake udarila vozeći 37,5 km/h, pa se ta brzina ne može tretirati kao otegotna okolnost.
