Naš poznati speleolog otkrio špilju u zaleđu Splita: Cijeli sam život u jamama, ali ovakvu ljepoticu rijetko viđam! Predivna je, savršena…

Ako Tonći Rađa za nešto kaže da je “vauu”, da je to – to, onda mu se vjerovati mora.

Prvo, staložen je, drugo, racionalan je, treće, ne oduševljava se baš tako lako ni na stoti balun. Cijenjeni je splitski, hrvatski i u svijetu poznati biospeleolog. Jedan od onih koji se spuštaju u dubine, u mrčine špilja i jama, rone u hladnim, ponirućim izvorima.

Biste li vi ušli tako lako u nešto što vuče na podzemlje, u drugi svijet, svojevrsni mitski Haad? On s tim nema problema, radi to već dugo vremena. Hladan je kao špricer, a drukčiji se takvim poslom baviti ni ne mogu.

Stoga, kada kažemo da je malo iznad sela Dugobaba, na tridesetak kilometara od Splita, potpuno slučajno naletio na špilju koja je po njemu “vauuu” i “ajme meni što je ovo”, onda mu treba vjerovati.

A to je rekao kada je iza uskog otvora rupe u zemlji, kroz koju mogu proći samo tanki i vitki kao on, pa malo dolje iza kosine, naletio na sto metara prostora punog stalaktita i stalagmita. I još svega i svačega od podzemnih ukrasa prirode.

SPEKTAKULARNA DVORANA

Da mi puno ne pričamo, reći će vam on sam na što je naletio. I ekskluzivno ispričao za Nedjeljnu Slobodnu.

– Četrdeset pet godina se bavim speleologijom, ali moram priznati da na ovakve ljepote kao što je ova špilja teško i rijetko nailazim. Predivna je. Savršena. Duga je stotinjak metara koliko smo na prvi mah, kolegica Ivana Buklijaš, koja je prva u nju ušla i ja uspjeli procijeniti. I na svakom koraku puna je saljeva, savršenih prizora, stalaktika i stalagmita visokih i širokih po četiri metra. Ima i dugu, predivnu, prirodno ukrašenu, kao neku vrstu plesne dvorane pod zemljom. Po ljepoti je tu negdje blizu Vranjače. Ja sam oduševljen – veli Rađa.

Dakle, svaki je tjedan na terenu, spušta se dolje, traži svoje malo blago, kukce, život pod zemljom. Poznata vam je minucioznost i strpljivost jednog znanstvenika. E, takav je on. Dođe, pa gleda, traži, pakira u kesice i epruvete.

Pa onda mirno to doma proučava, stavlja u biološke kategorije. Pronalazi nove vrste, do sada ih je našao stotinjak. I tako je čuo da tu u dugobabskom kršu ima neka zanimljiva špilja, do koje ga je doveo mještanin Petar Sanader.

A onda mu je Sanader rekao da tu ima još jedna špilja, tu tamo malo dalje, opet blizu. I da kad u rupu baci kamen, čuje da on plesne na pet metara dubine. Čovjeku se to nije učinilo baš nešto, ono sad za poletjeti od ushićenja. Ali Tonći i Ivana doživjeli su baš to, uznesenje.

– Dok sam pripremao opremu, Ivana je ušla dolje. Nakon nekih pet minuta ja je zovem, ne javlja se. Nema je ni poslije petnaestak minuta, pa sam tad već pomislio – “pa čekaj, di je, šta se događa”. Spustio sam se i ja. Prvo se klizne kroz taj mali, uski otvor, od metar širine. Da istina je, mi koji se bavimo speleologijom moramo ipak paziti na kile. Ima jakih, krupnih speleologa, ali za uć u rupe, u špilje, među stine, ipak se traži vitkost. Ušao sam onda i ja, prvo kroz dva metra ulaza, nakon kojih počinje kosina.

Onda još malo ovako i onako, nakon čega se ukazala spektakularna dvorana sa sigama, odljevima, kamenim licima. Špilji još nismo dali ime, ali je dobila svoju oznaku i pločicu.

Smatram da bi nakon svih osiguranja, elaborata, papirologije, jednom mogla postati špilja s turističkim predznakom i komercijalnom uporabom. Jednostavno je predivna – veli Rađa.

Predivna je zbog siga, kamenih stupova, odljeva, zavjesa, malih bazena s pitkom vodom, kristalno čistom, hladnom. U špilji je deset stupnjeva, mrkla je mrčina, i najvjerojatnije do sada nikada nije bila “razdjevičena”. Rađa je u svojih četrdeset godina druženja s jamama i špiljama ušao u njih barem dvije tisuće. A za ovu dugobabsku kaže da je po ljepoti baš rijetka. Na listi od top pet, dugopoljska mu je Vranjača druga po redu. A uz bok joj je jedna kod Vrgorca, a sada i ova novootkrivena.

– Tko zna koliko tih špilja još oko nas ima. Možda sam i prošli tjedan prošao pokraj ulaza neke koja bi mogla biti spektakularna. Ali tako je to, ili nam za nešto takvo kaže netko od domaćih, ili sasvim slučajno na nju naletimo. Sto posto sam siguran da u našem zaleđu ima još puno Vranjača. U posljednje vrijeme je sve teže naći nove speleološke objekte jer Zagora ima sve manje ljudi. A nema puno ni pastira koji na takve pukotine nalijeću tijekom svojih šetnji. I zato me oduševi kada naletim na ovako nešto.
Da, ovo je raritet, pretpostavljamo da je duga stotinjak metara. Dvorana joj je duga trideset do četrdeset metara, široka osam do devet. Kada joj osvijetliš unutrašnjost, sjaje se kristalići kalcij karbonata. Cijela kao da treperi pod svjetlima. Nešto nesvakidašnje, moram priznati – veli Rađa.

U svakom slučaju, vraća joj se opet. U prvom naletu nije uspio utažiti svoju biološku strast, pa ga povratak na mjesto ljepote definitivno vuče. U fokusu pažnje su mu kukci, račići, životinjice, i ono što bi ga dovelo do čiste ekstaze, pronalazak podzemne ribe.

U podzemlju Amerike, Meksika, Indije žive i takvi oblici. No, u Europi još nitko nigdje nije pronašao tako nešto.

Sam je sakupio i s kolegama opisao mnoštvo novih vrsta. Više ih je i po njemu dobila ime. Pitamo ga što ga vuče dolje, u to mračno, sklisko, blatno, opasno, tiho, spavajuće. Opasno, i za većinu ljudi klaustrofobično.

– Istina je, zna biti blatno i sklisko, uvijek je mračno, uglavnom prohladno. Dolje si kao u nekoj vrsti igranja šaha. Uvijek možeš izgubiti i dobiti. Na sreću, nisam imao neki veći incident, tu i tamo pokoje proklizavanje, grešku subjektivne prirode. Dok si dolje glava svima nama mora raditi britko i jasno. Naravno, klaustrofobičari to ne bi izdržali.

U našem Speleološkom društvu “Špiljar” imamo tečaj za nove članove, no prije toga i testove koji ukazuju može li netko ići tim putem. Neki odmah otpadnu. Znate, treba se uvlačiti, provlačiti…

Ima i jedna jama na Biokovu, koju sam s ekipom istražio… duboka je 250 metara. I u njoj sam bio. Kako je te godine preminuo jedan naš slovenski kolega, po njemu smo je nazvali Pretrenova jama.

Na 150 metara dubine u njoj sam našao kukca, koji je dobio ime Radziella styx. S obzirom da je to bio novi rod i nova vrsta, tiskana je i hrvatska marka sa slikom tog kukca – kaže Tonći Rađa. Piše