Mirovinski sustavi zasnovani su kao dugoročne prevare

673

Čitajući novine iz 90-ih, neće vam promaknuti prebacivanje u Mirovinski fond poduzeća koje je trebalo kontrolirati i onih par zdravih poduzeća. Mirovinski sustavi na Zapadu (o Hrvatskoj da i ne govorimo) zasnovani su kao dugoročna prevara po obrascu “piramidalne sheme”.

I ta je krađa posljednjih godina stigla na naplatu. Ali ne kradljivcima, nego okradenima, uglavnom starčadi koja se ne može braniti, jer više nema nikakvoga ucjenjivačkog protusredstva: ne mogu štrajkati osim glađu, a to se od njih i očekuje – samo što nije ustrojena državna nagrada za umirovljenika koji ranije odapne, recimo besplatan ukop, po načelu: vi samo umrite, ostalo je državna briga. Istinabog, ni to ne bi bila potpuna novost: taj je tretman već odavno ustrojen za skitnice (uščuvanijima među njima osigurana je znanstvena karijera: odnose ih na studije anatomije i ondje ih čereče studenti). Sada se, općim napretkom u okvirima poretka, te šanse pružaju sve širim slojevima populacije.

Lupeška organizacija

“Piramidalne sheme” (isisavanje novca po načelu svetoantunskog lanca) nije izmislio Tom Ponzi, iako je bijelim protestantima lakše kada za takvu svinjariju okrive Talijana, pogotovo u Americi. Za takvu lopovsku operaciju malokad je dovoljan jedan lupež, ma kako bio genijalan. Potrebna je cijela lupeška organizacija, koja se zove mafija kad djeluje mimo zakona, a kada može donositi i zakone – zove se država.

Prvu poznatu “piramidalnu shemu” prevare izmislila je Nizozemska 1634., a poznata je i kao “tulipomanija” (pomama za tulipanima, odnosi se zaista na cvijet, ma što vam palo na pamet). Tada se tulipanima trgovalo na specijaliziranoj burzi u Amsterdamu. Potražnja je povlačila ponudu, ne samo za postojećim nego za budućim urodom, pa se činilo da će zarada rasti i dalje, nezaustavljivo – ali u jednom trenutku je tržište zasićeno, pa je skrahiralo, a cijena je pala za 96 posto.

Svaka piramidalna shema opstaje samo dok geometrijskom progresijom raste broj onih koji uplaćuju, pa se njihove investicije predstavljao kao već realizirani profit. Što bi rekao Miroslav Kutle (hrvatska državno potpomognuta verzija Dafine i gazda Jezde): “Ako ne vozim – padnem”. Naravno, kraj stiže kad-tad: u piramidalnoj shemi u kojoj svaki sudionik mora naći pet novih uplatilaca zarada je zajamčena onima u prvom krugu kad se dosegne šesta puna razina – a već petnaesta razina pretpostavlja da je dosegnuto 7,6 milijardi sudionika, što je više nego što je ljudi na Zemlji, uključujući milijardu i pô mlađih od 15 godina i milijardu gladnih.

Naravno, začetnici svake piramidalne sheme ili sličnog modela pljačke uvijek naglašavaju da nikoga ne varaju. U načelu to je točno: čeljad koja se uključuje u takve sheme zna da kolaps mora uslijediti, ali svaki od njih očekuje da će se to dogoditi poslije njega i da će on pokupiti profit.

Prevara s mirovinama je ipak mnogo opakija, jer nije predočena kao piramidalna shema, nego kao investicijski fond: na primjer, ti ćeš 40 godina (480 mjeseci, iz mjeseca u mjesec) uplaćivati 20 posto plaće (10 godina, tj. 96 plaća u fond), mi ćemo taj novac oploditi, pa će ti se s kamatama udvostručiti (bit će plaća za još 20 godina), ali, eto, nećemo ti isplatiti pune plaće, nego 80 posto (pa se onih 20 godina proteže na 25). Dakle, poživiš li 25 godina poslije penzioniranja – taman ćeš dobiti ono što smo ti uzeli. Umreš li prije, tko ti je kriv (ajde, nešto ćemo ostaviti za tvoga bračnog druga, ali ne više od 60 posto mjesečno), umreš li poslije – bit ćemo na gubitku, ali manje nego li smo dobili od onih koji su umrli prije. Jer smo na gubitku samo s onima koji žive više od 25 godina poslije 40 godina rada, dakle koji žive više od 85 otprilike, a prosjek je manji i u Japanu.

Jednostavna računica

Da, bilo bi tako, da je država bila poštena. Ali daleko je lakše naći poštenjaka među osuđenicima na smrt nego među državama. Pa su države zaključivale – svaka za se i sve zajedno – tko ih šiša, te mufljuze, njihovu lovu trošit ćemo odmah, ionako će, ako prežive radni vijek, biti novih uposlenih, pa ćemo od njih uzimati za stare, to je ionako za 40 godina, do tada tko živ, tko mrtav, a moj reizbor ili opstanak ovise o ovogodišnjem budžetu. Za 40 godina ionako ću biti samo naziv ulice.

U Hrvatskoj je, u momentu osamostaljivanja, mirovinski osiguranik mogao računati na mirovinu od 80, ili čak 85 posto prosjeka svojih zadnjih plaća. Danas može računati na otprilike 38 posto. Političar – zaštićen saborskom mirovinom – serafičkim mirom će objasniti da je dosta socijalizma i fiktivne države blagostanja, da je premalo zaposlenih da izdržavaju toliko umirovljenih gotovana.

Kako se 80 posto srozalo na 38 pripada u domenu javnih tajni za sve, osim za državna odvjetništva (jer odvjetnik mora štititi svoga klijenta, makar koliki lupež bio – a veći lupež bolje plaća). I za Đuru Popijača. Ostali to ipak ne bi popili. Riječ je, dakako, o bezočnoj pljački Mirovinskog fonda i trajnoj pljački umirovljenika, osobito onih koji su odradili pun mirovinski staž uplaćujući 35, 40 ili još i više godina svaki mjesec zakonom određen postotak svojih beriva.

Jednostavna računica kaže da umirovljenici ne bi živjeli od zarade današnjih uposlenika, nego od svojih četrdesetljetnih uloga – da ti ulozi nisu opljačkani zajedno s kamatama, kroz netransparentni Mirovinski fond.

Čitajući novine – odreda vladine, uostalom – iz devedesetih godina neće vam promaći faze prebacivanja u Mirovinski fond kako zdravih poduzeća tako i onih koja je trebalo kontrolirati, poput Vjesnika, i zatim njihova prodavanja budzašto, najčešće za buduću suponiranu zaradu, takozvanim menedžerskim kreditima, i to pouzdanicima režima (tipični su slučajevi bili Miroslav Kutle i Josip Gucić, mutatis mutandis). Isti je obrazac primijenjen na Fond za privatizaciju.

Mirovinski fond služio je naprosto kao stranački bankomat. Doduše, ni u drugim zemljama umirovljenici ne dobiju nazad dobar dio onoga što im je u tu svrhu uzeto.

S druge strane, lakše je (naime: izvjesnije, neizbježnije) gladovati sa 200 eura mirovine mjesečno, nego sa 1600 – ali tu smo gdje smo (pristojnost mi nalaže ne eksplicirati, nego metaforički naznačiti: u Hrvatskoj).

Na 1900 milijardi eura godišnje, dakle na 19 posto društvenoga brutoproizvoda, popeo se u Evropskoj uniji “mirovinski jaz”: iznos koji bi uposlenici koji idu u mirovinu između 2011. i 2051. morali prištedjeti sa strane (pa i kroz “treći stup”) da bi sačuvali isti standard koji su imali kao manje uposleni. U Italiji to u prosjeku znači 475 eura mjesečno, brat bratu. Ne manje od 300 oni s manjim plaćama a vremešniji (preko 50).

Prevarenih je, dakle, svagdje u Evropskoj uniji – ali Hrvatskoj bi mogla pripasti rijetka čast da barem tu, ako nigdje drugdje, izbije na čelo netom je, eventualno, prime. A babi ne ostaje nego da cmizdri pod galgami – na žalost, praznima. A imalo bi se koga vješati. piše