Nema zemlje za starce…..

919

Nema zemlje za starce…..osim ako dobro ne plate. Ljudi stariji od 65 godina tvore četvrtinu hrvatskog stanovništva, a do 2050., zbog negativne natalitetne stope, bit će ih više od trećine. Kako se o mnogima od njih nema tko brinuti, jedini im je izlaz da ostatak života provedu u staračkim domovima.

staraki_sobaAna Miketić (73) iz Vrbovca godinama je trpjela teror svoga sina i snahe teških alkoholičara koji su je tukli, zapostavljali i tjerali iz vlastite kuće. Snaha je imala punomoć na njezinu mirovinu od koje gospođa Ana ne bi vidjela ni lipe. Susjedi su sve znali, ali su se pravili da ništa ne vide. Muž joj je, priča nam, umro 1970., a drugi sin je poginuo u Domovinskom ratu. Spasila se prije nekoliko godina bijegom u šumu gdje si je u stanju krajnjeg očaja pokušala oduzeti život. Kad joj to nije pošlo za rukom, teško ozlijeđena dovukla se da stanice hitne pomoći odakle je o njezinu slučaju obaviješten centar za socijalni rad. Zadnje dvije i pol godine živi u Domu za starije i nemoćne osobe “Ivana” u Dubravi pokraj Vrbovca, gdje smo i razgovarali prošle subote nakon ručka u domskoj blagovaonici. Životni uvjeti su skromni, ali je, primijetili smo, sve čisto i uredno. “Ne smijem se žaliti. Ništa mi ne nedostaje, a stekla sam i nove prijatelje. Moja je kuća tri kilometra odavde, ali se tamo ne želim vratiti. Dok sam bila doma, htjela sam umrijeti, a sada želim da me zdravlje što bolje služi. Nemam nikoga i sretna sam da sam ovdje pronašla svoj mir”, otvoreno govori Ana Miketić, kojoj se zbog ozlijeđenog živca trese lijeva ruka. Uz pomoć Centra, vraćena joj je mirovina koja je dovoljna da pokrije domske troškove od 3500 kuna. Ostane joj za džeparac, a uspije i nešto uštedjeti za crne dane. Nakon bijega od kuće živjela je u nekoliko udomiteljskih obitelji, koje u suradnji s centrima za socijalnu skrb u svojim kućama smještaju stare i nemoćne. Najduže je bila kod obitelji u Celinama blizu Vrbovca. Naša sugovornica jedna je od mnogih starijih osoba u Hrvatskoj koje nisu te sreće da treću životnu dob provedu u vlastitom domu okruženi ljubavlju i pažnjom svojih najbližih.

Stanovnici Hrvatske su u prosjeku sve stariji. Čak 17,3 posto, ili više od 766 tisuća hrvatskih građana, ima više od 65 godina, čime se ubrajaju u skupinu treće životne dobi, što je znatno više od europskog prosjeka od 12,6 posto. Procjene su da će toj kategoriji ovisnih o tuđoj pomoći 2050. pripadati čak trećina Hrvata. Nije to problem samo za mirovinski sustav koji i sada, s jednim umirovljenikom na 1,3 zaposlena, puca po šavovima. Hrvatskoj sve više nedostaje kvalitetnih smještajnih kapaciteta u domovima za starije i nemoćne, što je novi naziv za nekadašnje domove umirovljenika ili popularno zvane staračke domove. Oni nisu namijenjeni samo ljudima koji u blizini nemaju nikoga svoga nego i onima kojima je zbog narušenoga fizičkog i psihičkog zdravlja potrebna cjelodnevna medicinska skrb i pomoć u obavljanju osnovnih životnih funkcija, koju u obitelji ne mogu dobiti. Posljednji takav dom pod okriljem zdravstveno-socijalnog sustava u Zagrebu je otvoren još 1990.

Ništa bolje nije ni u ostatku Hrvatske. Na mjesto u domu čeka se po deset godina, pa i dulje. Znalci u tom području, među kojima i ravnateljica zagrebačkog doma Trnje Gordana Pintarić Kartelo, kažu kako je prije dva desetljeća broj mjesta u domovima bio zadovoljavajući. No, broj starih je povećan čemu je jedan od razloga i produženje života zahvaljujući napretku medicine. Tako je Hrvatskoj očekivana životna dob u prosjeku 79,6 godina za žene i 72,9 godina za muškarce. U samo zadnje dvije godine udio stanovništva starijeg od 75 godina je porastao s 6,9 na 7,4 posto. Dvije trećine starijih od 75 godina su žene, koje su stoga i mnogo brojnije u staračkim domovima. Prosječna dob stanovnika Hrvatske je 1971. bila 34, a danas je 41 godinu. Uz Japan, Njemačku, Italiju, Španjolsku i Singapur spadamo među zemlje s najstarijim stanovništvom na svijetu.

Gradnja novih kapaciteta za smještaj starih i nemoćnih državi očito nije na listi prioriteta, pa su rupu na tržištu odlučili popuniti privatnici koji su otvorili nekoliko stotina privatnih domova od kojih neki još uvijek rade na crno. Prema podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, u Hrvatskoj su registrirana 153 staračka doma u kojima ima mjesta za 15.000 korisnika, što znači da je u Hrvatskoj čak 50 puta više starijih od 65 nego mjesta u domovima, odnosno da u domovima ima mjesta za samo 2 posto starije populacije. Od toga je dvije više od dvije trećine ili približno 10.600 mjesta u državnim i gradskim domovima kojih je 51, dok je privatnih 102. Za sufinanciranje gradskih i državnih domova Ministarstvo je ove godine predvidjelo 570 milijuna kuna.

Zam­ka je, međutim, u cijeni jer tzv. državne domove, koji su pod ingerencijom gradova i općina, sufinancira Ministarstvo zdravstva pa se cijena smještaja s hranom i medicinskom skrbi kreće između 1500 i 2500 kuna, što otprilike odgovara iznosu prosječne mirovine. U privatnim domovima, čak i onima s najnižom kvalitetom usluge, teško je naći mjesto jeftinije od 3000 kuna, a za najskuplji treba izdvojiti čak 8300 kuna mjesečno. Većini hrvatskih umirovljenika ta je cifra nedostižna.

Najviše domova, 11 gradskih i stotinjak privatnih, nalazi se na području Zagreba i njegova prigradskog prstena ili Zagrebačke županije. Na jednoj internetskoj stranici reklamira se 70-ak privatnih domova s područja Zagreba i okolice i još toliko u drugim dijelovima Hrvatske. Nazivajući ih jedan po jedan uvjerili smo se da u većini ima slobodnih mjesta.

Cijene. Na zagrebačkom području koštaju između 4000 i 5500 kuna. Cijena je viša ako je osoba nepokretna, a svi redom tvrde kako nude vrhunsku njegu i medicinski nadzor 24 sata. U pravilu su štićenici smješteni u dvokrevetnim sobama. Izvan Zagreba cijene su niže, između 3000 i 4000. Gotovo svi privatni domovi na zagrebačkom području smješteni su u novim objektima s 20-ak soba izgrađenima na rubovima grada i u prigradskim naseljima poput Brezovice, Dugoga Sela, Odre, Zaprešića, na obroncima Sljemena… Gradski su domovi svi u tramvajskoj zoni i time daleko zgodniji umirovljenicima koji u gradu imaju društveni život. Uz to većina gradskih domova, primjerice onaj u Trnju, imaju u jednokrevetne garsonijere površine 30-ak kvadrata s velikim balkonom koje štićenici mogu urediti po vlastitoj želji i imati ugođaj vlastitog doma. Takav smještaj s 5 obroka i svim ostalim uslugama, zahvaljujući državnoj subvenciji, stoji između 2600 i 3500 kuna, što odgovara cijeni koju privatni dom, i to primjerice u Vrbovcu ili Bjelovaru, naplaćuje za mjesta u skučenoj dvokrevetnoj sobi bez balkona koja izgleda poput bolničke. Od osobnih stvari štićeniku tu može donijeti onoliko koliko stane na malu policu i u noćni ormarić.

U potragu za mjestom u domu krenuli smo sa 71-godišnjom zagrebačkom umirovljenicom, povratnicom iz Njemačke gdje joj živi kći jedinica. Nakon što joj je prošle godine umro suprug ostala je sama u stanu u središtu Zagreba. Visoka mirovina pruža joj mogućnost izbora. Samo naizgled. Prva je postaja bila Kuća sv. Frane u Odri, na glasu kao jedan od najboljih domova. No, potencijalna klijentica ostala je neugodno iznenađena koliko je daleko od središta grada. U domu Kaštelan u Brezovici svidjela joj se zgrada i okoliš, no razočaranje su bile male sobe. “Da mi netko dođe u posjet, ne bih ga imala gdje primiti. A i jedna kupaonica dolazi na dvije sobe”, komentirala je naša umirovljenica.

Slične kritike imala je i za dom Ćorluku u Orešju pokraj Samobora. Kad se krenula raspitivati po gradskim domovima, rekli su joj da se na jednokrevetnu sobu čeka godinama. Najduže su liste u domovima u strogom centru – Iblerov trg, Klaićeva i Ksaver – koji su na glasu kao najkomforniji. Na kraju je zaključila da će, dok god bude mogla stajati na nogama, živjeti kod kuće. Gordana Pintarić Kartelo, šefica doma u Trnju, smatra nelogičnim da država sufinancira smještaj u domovima ljudima iznadprosječnog imovinskog statusa.

Kao poseban problem ističe djecu koja su se obvezala svojim roditeljima plaćati dom, ali to ne čine redovito, pa je dom prisiljen sudskim putem utjerivati novac. Takvih je slučajeva, kaže, sve više, a starim roditeljima psihički teško pada činjenica da su ih njihova djeca, kojoj su ostavili kuće i stanove – zaboravila. Onima koji zbog teškog materijalnog stanja zaista ne mogu platiti, i to utvrdi i centar za socijalnu skrb, plaćanje preuzima država. Prednost u dobivanju mjesta u gradskom domu imaju stariji ljudi koji po ocjeni centra žive u ekstremno teškim uvjetima, kao i branitelji i njihovi roditelji. Trnjanski dom ima i svoj stacionar, posebni odjel za pacijente koji traže povećanu zdravstvenu skrb. Sobe u stacionaru nalik su bolničkima, imaju 3 ili 4 kreveta. Među štićenicima je dosta nepokretnih, a mnogi su dementni, psihički bolesni ili pak boluju od Alzheimerove bolesti koja im je potpuno izbrisala pamćenje. Medicinske sestre ih hrane i odijevaju.

Sestra Anica Kuduz priznaje kako se emotivno jako veže uz pacijente posebno one koje njeguje godinama, doživljava ih kao svoju baku i djeda. Svako od njih ima svoje navike, pa i “mušice” za koje osoblje mora imati razumijevanja. Najstarija stanovnica Trnja ima 102 godine. Ukupno imaju oko 400 mjesta i triput više imena na listi čekanja, a godišnje se oslobodi i odmah popuni 50-ak mjesta.

Stalna njega. U stacionaru susrećemo Miju Kovačevića (87) kako s mnogo strpljenja hrani svoju suprugu Anku (84), koja je zbog teške bolesti vezana uz krevet. U domu su tri godine. “Sinovi nas svaki dan posjećuju. Divni su prema nama, ali mojoj supruzi treba stalna njega koju može imati samo u domu”, kaže gospodin Mijo.

“Mnogi nemaju nikoga svoga, pa im se trudimo pružiti obiteljski ugođaj. Priređujemo im rođendanske proslave. Svima nudimo različite zdravstvene tretmane, od vježbi do posebnih terapija, a organiziramo i izlete, razne igre, kreativne i umjetničke radionice. Zaista smo velika obitelj. Neki dođu jako tužni pa za kratko vrijeme procvatu, što znači da ih je morila samoća. Ima i onih koji shvate da dom nije za njih pa se vrate kući”, tvrdi Kartelo. Da za ljubav nikada nije kasno, potvrđuje slučaj dvoje štićenika koji su osoblje samo jednog dana obavijestili da se žene. Nije prošlo ni tri mjeseca prijavili su da se rastaju i da opet žele svatko svoju sobu. Uz karte i šah, čuli smo, ponekad se razveže i rasprava o politici koja zna biti tako žustra da polete i štapovi, posebno kad mišljenja sukobe nekadašnji partizani i ustaše.

“U Lici je uvijek bilo domaće rakije. I danas volim fino pojesti i popiti, a za moje godine zdravlje mi je i predobro. Volio bih biti kod kuće u Lici, ali prestar sam da bih mogao sam živjeti, a sve četiri kćeri su se poudale i imaju svoje obitelji”, priča Ante Matasić (97). Društvo mu pravi Janja Mađura (86), koja je vezana uz invalidska kolica nakon što joj je u ratu, koji je provela u Sarajevu, teško stradalo zdravlje. Priča kako su joj četnici zaklali dva sina, a ona je jedva izvukla živu glavu. Ima još jednog sina koji živi u Zagrebu. U domu je već 12 godina.

Bračni par Herceg, Nadežda i Đuro (81), život su posvetili baletu koji su plesali u HNK. Djece nemaju. On je u domu već 26 godina, a ona mu se pridružila prošle godine prepustivši stan nećakinji koja im financijski pomaže. “Kad sam ja bio mlad, starački domovi su bili ubožnice, a danas sam siguran da 80 posto stanara ovdje ima bolje životne uvjete nego što je ikad imalo kod kuće. Neki prigovaraju ne zato što im je loše, nego zbog vlastitog unutarnjeg nezadovoljstva”, govori Herceg.

Bijeg. O domu u Trnju mašta umirovljeni pilot Mihajlo Žižić (83) koji boravi u domu “Ivana” u Dubravi kod Vrbovca. Došao je prošle godine, ali je zbog očajne hrane, kaže, nakon tri i pol mjeseca pobjegao kući u Zagreb. Sin ga je ubrzo vratio natrag, a i sam je svjestan toga da ga noge sve više izdaju. “Čim dobijem mjesto na Trnju, selim se odavde. Samo ne znam što će na to reći Marija koja se u mene ludo zaljubila”, govori udovac Žižić s vragolastim osmijehom o 79-godišnjoj prijateljici iz susjedne sobe i nastavlja: “Ona je najljepša ženska u domu i mnogima se sviđa, ali ona voli mene pa mi svi zavide.”

Fatalna Marija Miklečić (79) ima malo drukčiju priču po kojoj je Mihajlo zapravo do ušiju zaljubljen u nju. “Zbog mene se vratio u ovaj dom. Navalio je da se udam za njega, ali nisam htjela. Dobar je čovjek. Treba mu žena koja će mu kuhati i brinuti se o njemu, a meni se to ne da. Kad sam bila mlađa, jako sam voljela muške i oni mene, ali sada želim samo prijatelja”, kaže gospođa Marija koja ima sobicu dva sa tri metra, ali je sretna što svoj mali životni prostor ne mora ni s kime dijeliti. Priča nam kako je vlastitim rukama sagradila kuću na Žitnjaku u Zagrebu, u kojoj je živjela 45 godina i teška srca je napustila kad joj se sin oženio, a ona se nikako nije slagala sa snahom. “Otišla sam da se ne svađam. Žao mi je što sam ostavila kuću za koju sam se toliko namučila, ali u domu mi je sasvim dobro. Zdravlje mi se poboljšalo otkako sam došla. Hrana je odlična, a društvo još bolje”, govori Marija Miklečić koja je mirovinu od 1700 kuna zaradila u jednoj vinariji. Kako joj to nije dovoljno za dom, pomaže joj sin.

U dom u Vrbovcu se prije godinu dana doselila i Dragica Đuranović (85). Djeci je ostavila stan u Zagrebu. “Ne žalim se. Svi su dobri prema meni. Doma sam bila previše sama. Ovdje želim ostati do kraja života”, ističe Dragica kojoj društvo najčešće pravi Milan Pavleković (80) koji se na domski život odlučio nakon teškog moždanog udara. Njegova je kuća sada prazna, ali zna da više ne može živjeti sam.

Tradicija. Dubrava ima tradiciju udomiteljstva već nekoliko desetljeća, a sve je počelo s jednim mještaninom koji je bio aktivist Crvenoga križa i koji je svoje susjede nagovorio da u kuću prime djecu iz domova, a kasnije i starce. U 21. stoljeću udomiteljstvo starijih ljudi postalo je mnogim kućanstvima izvor zarade. Centri za socijalnu skrb im šalju stare i nemoćne ljude koji su najčešće lošeg socijalnog i imovinskog statusa. U jednoj obitelji ih može biti najviše petero, a po svakom centar plaća između 2000 i 3000 kuna. Udomitelji nerado govore za novine jer su, kažu, imali loša iskustva. Tvrde nam da se tim poslom bave više iz humanih nego financijskih razloga. Priče kako stari ljudi žive u groznim uvjetima su, tvrde, čista besmislica.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u domovima za starije i nemoćne u cijeloj Hrvatskoj živi 14.700 ljudi. Dvije trećine, ili 66 posto, su žene. Još gotovo 4000 štićenika imaju domovi za psihički bolesne odrasle osobe. Kad se pridoda i nekoliko stotina stanara domova za tjelesno ili mentalno oštećene osobe i domova za ovisnike o alkoholu i drogama, u ustanovama je smješteno gotovo 20.000 ljudi, pretežno treće životne dobi. U svim domovima zaposleno je 6800 njegovatelja i drugog osoblja, što znači da na tri štićenika dolazi jedan djelatnik, i to je u skladu s europskim standardima. Zahtjev za osnivanje doma podnosi se Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, a rješenje o ispunjavanju uvjeta za početak rada donose gradski ili županijski uredi za socijalnu skrb na temelju pregleda prostora, opreme, kadrovske opremljenosti i drugih standarda. Za naknadni nadzor zakonitosti poslovanja i stručnosti rada domova nadležno je Ministarstvo koje je, otkrili su nam, od 2008. do danas provelo točno 100 kontrola u kojima su otkriveni i domovi koji su radili na crno.

Divna Mirt iz Pule tvrdi da je njezina majka Zora Radešić 2005. umrla iscrpljena od gladi i žeđi nakon mjesec dana provedenih u kući Melite Šuler u Fužinama. Tamo je bila smještena jer u cijeloj Istri nije bilo slobodnoga mjesta u državnom domu. Obećali su joj 5 obroka dnevno i plaćala je 4000 kuna. ”Kad sam vidjela majku, bila sam šokirana. Nakon njezine smrti saznala sam da je dom radio ilegalno, što su potvrdili i u Ministarstvu. Sve sam prijavila policiji i Državnom odvjetništvu, ali do sada nitko nije okrivljen, a dom se u međuvremenu uskladio sa zakonom”, kaže Mirt. Protiv vlasnika ilegalnih domova podnesene su prekršajne prijave pa u Ministarstvu tvrde kako je u zadnje vrijeme bitno poboljšana kvaliteta usluga u domovima i udomiteljskim obiteljima. piše Boris Orešić, Jutarnji list